U ponedeljak ujutro Asim Arnaut i Mato Kelava nisu ni kupili dnevne novine. Znali su za moju strast da svake godine gledam hrabre skakače koji su sa kamene ograde Starog mosta letjeli ko zna gdje. Hladna limunada koju su poručili bila je znak da su očekivali neku uzbudljivu i čudesnu priču o tome.

-Skok Armana Puzića uistinu je bio prekrasan, započeh. -U času kada je glavom dodirnuo zelenu Neretvu primjetio sam nešto čudno. Vjerujem da je to primjetio i legendarni skakač Emir Balić, ali, kao predsjednik žirija, on nije mogao zapaziti najvažnije.Dok je pobjednik izlazio iz vode, desetak metara nizvodno,  iz Neretve je izašao jedan mladić za koga su svi mislili da je zalutali plivač. U trenu, osjetio sam u sebi plimu uzbuđenja.

-Ti se ne uzbuđuješ zbog običnih stvari. O čemu se radilo? upita Asim.

-Kada je izašao iz vode i podigao glavu ka divnom luku Starog mosta, mladić je stao kao ukopan. Kao neko ko ne vjeruje svojim očima. K tome, bio je prestrašen i preneražen. Bez riječi, obukao je majicu i hlače nekog od brojnih turista i izgubio se u gomili. Ali, ja sam krenuo za njim.

-Šta se potom desilo? Zašto tvoje lice postaje tužno? upita nestrpljivo Mato.

-Teško mi je naći prave riječi za nastavak priče. Više od dva sata neznani mladić lutao je starim dijelom Mostara. Obnovljenim zdanjima džamija i drugih građevina prilazio je oprezno, dodirujući ih rukama. Neke od ratnih ruševina gledao je sa užasom. Dugo je stajao kraj jedne stare kuće u kojoj više nije bilo nikoga. Pomno i bez riječi posmatrao je lica prolaznika. Njegovo mlado i zdravo tijelo kao da se povilo.Njegova čvrsta ramena kao da su postala dvije kule koje drže Stari most nad Neretvom i nad mukom ovog svijeta. Iznenada, odlučno je digao glavu i krenuo ka gradskom groblju.

-Šta je tamo mogao tražiti i naći? upitaše Asim i Mato u isti mah.

-Našao je svoj vlastiti grob. Ima trenutaka kada hrabrim i plemenitim ljudima Bog dozvoli da vide djelić onog što samo On vidi. Prepoznavši grob uspio sam sve shvatiti. Bio je to jedan od slavnih predratnih skakača. Njegov skok  sa Starog mosta 29. jula 1985. godine Bog je pretvorio u skok kroz vrijeme. Skočio je kroz punih dvadeset pet godina. I sam mladić je shvatio šta se zbilo. Spoznao je da je kao borac poginuo u Mostaru 1993. godine. U tišini groblja ostao je do ponoći, a zatim se vratio do Starog mosta. Obasjan mjesečinom stajao je sam,  kao da razmišlja o izboru koji mu je Bog dao. Mogao je ostati i nastaviti život do duboke starosti, ili skočiti u Neretvu i vratiti se u prošlost, u sudbinu.

-Da li je prešao ogradu Starog mosta i vinuo se u život kratki i vječnu slavu? upitaše oni.