Februarske srijede, dana 15. u zimu (hladnu kao što su nekada znale biti hladne zime, kao atrakcija dana, meseca, cijele zime, ma čuj zime, cijele godine, Zenica i cijeli region je dobio svoje novine, NAŠU RIJEČ! Redovi pred trafikama su bili popzamašni prije nego su prodavači i prodavačice stigle na svoja radna mjesta. Svi su htjeli Našu rfiječ, svoje novine. Htjeli su ih i u Travniku, Kaknju, Busovači, Žepču, Zavidovićima, Vitezu, Bugojnu, Kupresu, Šuici, Donjem i Gornjem Vakufu...

Vrijeme je prolazilo, rijetki su živi koji su radili u prvoj redakciji, Naša riječ je tokom vremena mijenjala konture, tehničke karakteristike, mijenjali su se novinari, mnogi započinjali radnu karijeru u ovoj redakciji a potom nasavljali životni put u drugim novinama ili drugačijim medijima. Najveći broj njih je ostajao intimno vezan za rad u Našoj riječi. Isto se ponosi i na spoljne saradnike, od koji su neki i po 30 godina bili (i ostali) vjerni dopisnici NR.

Vrijeme leti, naročito u ovom poslu, vremena za studiozno sumiranje rezultata- jednostavno nema. Tek zaiskre sentimentalna prisjećanja, poneka anegdota bljesne u trenu pa se ugasi u spoznaji da je drugima dosadno slušati ili, čak, čitati o nečemu što se događalo prije nekoliko godina ili decenija. Te priče, kao po pravilu „uspijevaju“ u okupljanjima penzionera za Dan Firme ili na „fešticama“ pred Novu godinu, pa se, skoro ista ponavljaju na novom „zboru“, nažalost sa sve manjim brojem učesnika...vrijeme a i biologija čine svoje. Uvijek se na rastanku postavi šaljivo ali i bolno pitanje: ko neće doći na sljedeći skup, čija će čaša ostati nenapunjena i neispijena...odlaze kolege iz života ali ostaju u sjećanjima onih koji su radili sa njima (naravno, porodice ih pamte vječno, a i čitaoci se sjećaju onih novinara koji su pisali „pitke i slatke“ tekstove).