... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Proljeće se šunjalo plodonosnim poljima poput mačka Bendže koji bi se često znao šunjati oko naninog mljekara. Ponekad bi ga nana uhvatila u zijanu i tada bi znao nagrabusiti i dobiti teške batine. Inače, kada je bio pametan, kako nana kaže, lovio miševe, bio bi i debelo nagrađen. S kraja zime i početka proljeća, nana je sve više poboljevala. Imala je skoro sedamdeset godina i dugo živjela sa astmom koja ju je, kako je često govorila, gušila.

Nana, a svi su je zvali hadžija, je koščata starica sijede kose, koju je skrivala ispod mirišljave šamije. Imala je pravilne crte lica, koje su bremena godina išarale nerazumljivim crtežima. Koščate, smežurane ruke odavale su tegoban nanin život koji se, uglavnom, odvijao u neimaštini i bijedi i napornom radu, kako je često govorila. I sa bremenom godina na leđima, koje je svakim danom bivalo sve teže, nana je porađivala po kući, po kuhinji, avliji. Njene su gurabije sa gidom bile najbolje, a hurmašica slatka k’o med. Bila je vesele naravi i mene je najviše voljela. Volio sam i ja nju. Istina, nikada jedno drugom nismo priznali tu ljubav, ali se ona podrazumijevala. Kada sam joj na kraju školske godine donio knjižicu punu petica izvadila je, iz skrovišta njedara, svoj zavežljaj u kome je čuvala penziju i dala mi novčanicu od stotinu maraka, da kupim sebi bicikl kojeg sam toliko priželjkivao.

To šuštanje novčanice i njen dodir sa mojim dlanom silno me uzbuđivao.

Svi su moji drugari, sem Memse Okca i mene, imali bicikl.

 -Sada ću i ja svakodnevno da se vozikam -  razmišljao sam, stiščući u ruci naninu novčanicu.

Sutradan je babo nanu ranom zorom odvezao u bolnicu, jer govorila je da bolove ne može izdržati. Nedugo zatim su je operisali i operaciju nije preživjela. Nije se probudila iz kome. Svi smo bili skahareni; djed, babo i ja ponajviše, jer smo je mi najviše voljeli.

Njena dženaza bila je najveća u Pousorju. Kad bi se poredali, čovjek do čovjeka, ta bi kolona sigurno bila od džamije do kuće Sehida Gumenog, koja je najdalja. Svi su bili skahareni i djedu i babi su izražavali sućut.

Nakon nekoliko dana poslije nanine dženaze krenuo sam u čaršiju da sebi, za naninu novčanicu, kupim bicikl. Poranio sam, jer do čaršije je bilo skoro tri sahata debelog hoda. Usput mi je nekoliko puta pred očima zaigrao nanin lik i kao da sam čuo njen glas:

-Čuvaj se, sinko, nemoj izgubiti pare! Idi krajem ceste da te kakva limuzina ne daj Bože...

Ja bih se prenuo. Cvrkut ptica iz obližnjeg čestara u kome se već nastanilo okruglo sunce, poput naninog kukuruznog kolača, remetio je rosnu tišinu. Još bih s vremena na vrijeme čuo uzvik težaka koji su orali zemlju:

-Hajde plavota, Bog ti dao, hajde.

Gore visoko, na plavetnilu neba, mlazni avioni su crtali dvije paralelne dijagonale.

Ponovo bi mi pred očima zaigrao dragi nanin lik i čuo bih njen glas.

-Čuvaj se, sinko.

Tako sam stigao u odavno probuđenu čaršiju u kojoj je vrilo kao u košnici. Bio je pazarni dan. Mnogo svijeta. Ne može se proći na tehanluku. Zagledao sam šarene izloge koji su me iza debelih stakala mamili. Majice, patike, hlače, ruksaci, čokolade, baklave. Sve je izvirivalo iz, kao šipak punih, izloga.

U jednom džepu stiskao sam nekoliko metalnih novčića a u drugoj znojavu naninu novčanicu, da mi ne daj Bože...

Šetajući tako, stao sam kao ukopan. Ispred mene na trotoaru je sjedila nana na nekakvoj skemlijici, sa visoko ispruženom rukom kao da prosi. Pogled joj je bio sakriven, zakovan za stare izlizane opanke. Potiljak, kao i uvijek, umotan u šarenu šamiju čiji su krajevi padali do uskih ramena. Šokiran prizorom htio sam da viknem: -Nane!

-Nane!- htio sam da viknem sav izvan sebe.

-Nane!- ponovo, samo što se ne ote uzvik.

Prišao sam joj sasvim blizu. Jest ona. Jest Bogami, govorio sam sebi iskolačenih očiju, obilazeći oko prosjakinje, ne mogavši vjerovati vlastitim očima. Skinuo sam naočale, obrisao ih i ponovo pogledao čarobnu staricu, prosjakinju.

-Ma jeste moja nana- ponovo će iz mene uzvik.

Ona je nepomično sjedila na skemliji sa visoko ispruženom koščatom uvehlom rukom, u kojoj su se na suncu presijevale tri-četiri kovanice i uporno sakrivala pogled.

Izvadio sam iz džepa njenu novčanicu od stotinu maraka i spustio joj u ruku. Ona je podigla glavu, nježno me pomilovala staračkim očima i preko ispucalih  uvehlih usana privalila:

-Neka te Allah nagradi, sinko!- ne poznavši me i ponovo glavu obori ka zemlji, pogleda uprtog u vrhove starih opanaka.

-Naneeee!- ponovo mi se htio oteti vrisak kada sam joj vidio lice. Bila je to moja nana koju sam najviše volio. Ili mi se to učinilo.

Vratio sam se kući prašnjavim putem pješice u akšam. 

U Suhopolju su još uvijek dvojica težaka, hodajući po njivi, nešto čudno  mahali desnom rukom dok su u lijevoj držali kantu. Bacali su sjeme u tek pripremljen teg a sunce ih mlitavom i iznemoglom sunčanom prašinom zasipalo tanjeći sve više i više njihovu sjenu na svježem tegu.

Idući iz čaršije stalno me pratio njen lik a kao da sam s vremena na vrijeme iz krošnje čestara čuo glas kako viče:

- Čuvaj se, sinko!

Bio sam umoran od napornog pješačenja i odmah sam otišao na spavanje. Jedna muha zum-zara, letjela je kao bez glave stvarajući veliku bu-ku koja me nervirala. Često se zalijetala u veliko špiglo i u njega udarala, valjda mislila da je prozor. Morao sam je istjerati iz sobe. Razmišljao sam.

Nikome nisam smio pomenuti susret sa nanom. Pogotovo djedu i babi.  Rekli bi da sam lud.

Tu večer prvi puta sam je sanjao. Onakvu istu kakvu je babo odvezao na operaciju i kakvu sam je ja vidio u čaršijii da prosi.

-Doš’o dajdža iz Italije, doš’o dajdža iz Italije!- snenog me budio Sadikin radosni vrisak.

-Doš’o dajdža iz Italije, doš’o dajdža iz Italije!-  ponovo je grmjelo u avliji.

Skočio sam iz kreveta, dok me veselo sunce pozdravljalo iz prozora. Odmah sam sa sestrom krenuo dajdži, čija je kuća bila nedaleko od naše.

Iz obližnjih čestara dopirao je umilni pjev radosnih ptica, koje su se kupale u sunčanoj prašini stogodišnjih krošnji.

U daljni se čula rika goveda, koju su čobani tjerali u polja na ispašu.

Dajdža nekoliko godina nije dolazio kući, čak nije stigao ni nani na dženazu. Sada su ga svi silno poželjeli, mislio sam jureći niz avliju.

Raširio sam ruke koliko sam mogao, uletio u njegov zagrljaj objesivši mu se o vrat. On me  grlio, ljubio, tapšao po ramenima. Mirisao je na neke dobre i skupe parfeme. Meni se učinilo kao da je ostario za ovo vrijeme kako ga nisam vidio ili su podočnjaci, bore po čelu, od duge vožnje i nespavanja.

U velikom kombiju dajdža je dovezao svega: bicikala, hlača, majica, patika, ruksaka, čokolada,... i ljubeći nas, djecu, svoje sestriće, dijelio nam. Dok sam primao bicikl, patike i majice od daidže na dar, kao da sam čuo sa nebesa nanin blagoslov, koji mi je dala dok sam joj u dlan spuštao papirnu novčanicu od stotinu maraka:

- Neka te Allah dž.š. nagradi, sinko.

Pogledao sam gore. Dva mlazna aviona dijelili su beskonačnost nebesa, na dva jednaka dijela kao što je nana polovila gurabiju Sadiki i meni, kada bi nas htjela nagraditi što je slušamo.

Piše: Bajruzin Hajro Planjac

Detalji
Slike
Aktuelno
Kakanjce će zabavljati domaći bendovi
Dec 12
Kakanj | Autor: admin
Doček Nove godine u Kaknju, kako najavljuju - nastupiće najbolji, a naši, kakanjski: Novogodišnja...
Zajedno mogu sve, uprkos invaliditetu
Dec 12
Kakanj | Autor: Elmedin Bašić
Bračni par Almin i Merjema Mašić iz kakanjskog naselja Brnj, su vrijedni mladi ljudi koji su zasnovali bračnu...
Blagdan Svetog Nikole u Zenici
Dec 12
Zenica | Autor: admin
Prošle sedmice su vjernici katoličke vjeroispovijesti obilježili blagdan svetog Nikole. Tada se darivaju djeca...
U ponedjeljak koncert Jelene Tomašević
Dec 12
Zenica | Autor: admin
Zenički Cabaret club i ove zime organizuje „Winter fest“ na kojemu će se predstaviti brojni umjetnici iz...
Voljela bih da neko cijeni moj trud
Dec 12
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Visočanka Irma Vranić (24) je nedavno na Svečanoj promociji diplomanata i magistranata u Sarajevu dobila priznanje...