... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Said Šteta


Trljam rukom prsa ukrug. Što li su me 'vako stisla, pa već dugo drži, k'o da sam u mengelama. Noć je tek započela svoj crni ples. Danju mi je zehru lakše. Koračam vazdan bezglavo, iako još umijem napipati ovu moju sijedu glavu na ramenima. Ali, koračam i dobro je. Samo, noć kada bahne k'o neznani gost, sa kojim se valja zanoćiti u jednoj postelji, zadeveram se tim besanim putovanjem, sve do prvih pijevaca.

Baška sa mislima?!

Jacija bi, a ja sjedim na postekiji, zagrljen čamotinjom, što se poput velike i hladne zmije omotala oko mene, pa niti se da odgurnuti niti da popusti. Steže li steže!

Prebirao sam misli, vraćao stranice iz života, ne bih li ugledao bar neku zabilješku, makar jednu signaturu koju ti život ostavi. Pa dok si mlad niti je haješ niti joj odgovora daješ. Jok! Ne nađoh ništa. Ili ne znadoh??

Onda krenem prebirati one stranice dobrote. Nema ih puno. Kako bi ih moglo i biti. Male su moje bisage i sve bi se moglo na manji kantar izmjeriti.

-Šta se to puno iz prazne ruke može dati?

U sirotinjske hazne, ni miš bolan ne svraća. Ma neće ni kuhinjski moljac u njih svratit, iako mu malo treba da se zakopiti.

-Kako onda da dajem nešto, čega i sam nemam? Pitam se pljuckajući među prste da bolje zahvatim svaki list, i sagledam svaku stranicu u ovoj mojoj knjizi života.

A da nisam kome kakvo zlo nanio?

Već ispunjen strahom od pomisli. Prsti, na kojima ostade tespih drhture pod slabim svjetlom. Ostajem na toj otvorenoj stranici prepunoj pitanja. Ne sjećam se. Opet me strah da nisam. Da nije i to promaklo mladosti, pa ne utefteri u ovu moju podsvjest. Jok!

Vratim se još koji put na one stranice života, u kojima sam đahkad četveronoške dunjalukom koračao i bio bliže blatu negoli zvijezdama. Noćobdija u zadimljenim kafanama i pred zoru bi dremuckajući na ćepeneku mrzio dan koji svanu. Samo, sada dan priželjkujem više od svake noći.

-Da nisam kome ružnu riječ rekao?

Ne sjećam se. Kako se mogu i sjećati kada su to bile hodnje bez pameti. Pamet i nije trebala takvim koracima. Samo, bio sam usamljen i tad. Ako sam i mogao reći koju ružnu, bilo je to samome sebi. Lajao sam na samog sebe k'o strašivo pašče što zalaje na mjesec kada se pojavi iza brda. Sreća, nije potrajalo. Puno je godina prošlo kako sam usprav. A pamtim svaku. I one ratne. Kada brat bratu pušku uperi u prsa, a nevjera i pušku i nož pod vrat gurnu, baška. Nisam valahi, mogao niti dušmanu. Znao sam već tada, da se u zlu nevalja zanosit i klonio ga se na svakom koraku. Morebit je i koja očeva riječ pomogla. Jašta je! Nisam se tada mogao ogriješiti. Nisam. Ne nikako!

Allahu Milostivi, oprosti mi i olakšaj. Svima olakšaj. Amin!

Nakon dove, dugo sam gledao u dlanove, još podignute visoko, na koje je padala slaba svjetlost sa ulične svjetiljke jer nisam palio sijalicu. Trošak je. Još sam ponavljao svoje želje pred Gospodarom dok je niz lice klizila santa leda i zaustavljala se u njedrima, hladeći ovo moje izmoreno srce.

Zazvonio je telefon. Moj dragi prijatelj, hadžija, molio je da siđem pred vrata. Žurio je i priželjkivao da me ugleda baš sad i baš tu pred mojim vratima. Izašao sam. Ulično svjetlo me na trenutak zaslijepi a onda jasno ugledah kratku prosijedu bradu, što se razvlačila u blagi osmijeh i oči koje su već u dolasku vodenile kao da ih je ošinuo mraz, a bi tek oktobar na izdisaju i neobično topao.

Raširio je ruke, pa se činilo da naše neviđenje potraja godinama. A nije. Vidjeli smo se prije dva petka, na džumi i kahvenisali poslije sa hafizom. Zagrli me, stisnu bratski podrhtavajući, pa me poljubi u oba obraza i opet stisak zagrljaja kakav se čovjeku urijetko desi.

- Biće to dobro, ako Bog da! Da'će Dragi Allah! Nemoj mi se plaho sikirat. Da'će Dragi Allah da bude dobro!

Izusti svaku riječ tiho, razabrano i pod konac, kao da slaže ruho djevojačko, ostavljajući između grančice cmilja da mirišu dugo, dugo. Upijao sam svako slovo i kroz izmaglicu što se od suza nadvi k'o mrena na moje oči, jedva razaznavao taj dragi lik obasjan tek mrvičak, svjetlom ulične svjetiljke.

Požurivao je. Kaže, kući mu bahnuli gosti a on ih ostavi, kako bi meni došao na vrata.

Okrenu se hadžija, priđe do auta i sa zadnjeg sjedišta dohvati kesu podvezanu u zavežljaj i tutnu mi u ruke.

- Sve piše tu. Samo neka redovno troši, a ti pazi da ne nestane. Javi mi odmah. Evo, i meni je pomoglo...

Onda opet zagrljaj, dug i čvrst. Zagrljaj dvojice ljudi, koji za leđa gurnuše više od pola vijeka, govorio je sve. Malo se izmače, držeći me s obje ruke za ramena, podesi pogled uprt u moje oči i reče:

-Nemoj da zaspim, a da tebi i tvojima šta usfali. Nemoj, Allaha ti!

S obje ruke držao sam zavežljaj, čvrsto stišćući među prstima, dok je hadžija sjedao u auto i odlazio niz ulicu. Ukočen, još koji trenutak sam stajao na cesti a onda krenuh uz stepenice, teških nogu kao da se penjem na Ajfelov toranj, na koji nikad nisam kročio, a bi mi želja. Vrata stana se zalupiše iza mojih leđa i kao u tamnici ostadoh sam.

Pružih se u postelju, ne bih li zaspao, jer ujutro mi valja u bolnicu. Prvo ću, ako Bog da, pripremiti puno soka od cvekle, kupiti još nekih sitnica i onda voziti sam stotinjak kilometara.

Ko zna? Morebit ostanem vazdan tamo?

Davno je prošao i teretnjak voz, što za željezaru vuče rudu. I čistači su ispraznili kante za smeće. I psi lutalice utihnuše, podijelivši plijen. Cesta je grlila prazne trotoare i polahko tonula u san. Na satu je kazaljka vagala vrijeme, a ja se ne usudih pogledati. Neka još!

Ustanem, uzmem abdest, klanjam nafila namaz, pa kontam opet leći, ne bih li zaspao. Neće! A tek tri mašilo. Ležim i sjetim se pisma mog prijatelja, hadžije, što ga napisa svojoj djeci, Emini i Emiru. Opisujući im lekcije života na dunjaluku, kako bi lakše dokučili onaj na ahiretu, hadžija im ostavi pismo a meni se ucrtaše ove njegove rečenice.

A onda se sjetim riječi Ibrahima ef. Babića, kada je kazivao kako je rahmetli Safet Isović za Kurban bajram, u „onaj vakat“, znao „dotjerati“ po dva ogromna bika za učenike medrese, da se lakše prehrane, jer teško su se tada školovali naši vjerski službenici. A tek kada je došao u svom mercedesu ispred dva velika kamiona, puna kreveta. I to kreveti sa madracima. Kupio Safet, haman 250 kreveta u „Šipadu“ za učenike medrese. Do tada spavali na slamaricama, u po' Saraj'va. Nije bilo kamera, ni novinara. Safet je bio musliman, volio svoju vjeru i pomagao one koji je izučavaju. Koji će, nakon toga, podučavati ostale. Ibrahim efendija kaže, kako je njegovim sebebom više zavolio našu vjeru, nego svih profesora iz medrese zajedno. Allah mu se smilovao“.

Prolazili su dani kao u magli što se nad Zenicom nadvije tokom zime, pa samo pođahkad, ako izviriš gore na Smetove, ugledaš sunce. Meni je nekako stalno bio mrak. U toj trci, nisam ih niti brojao, niti pamtio. Redali su se u mome životu, poput crnih ptica što slete na žicu od struje, pa se zanoće tako postrojene. Opet, htio sam ostati pribran i vjerovao, da na teške zadatke, Allah šalje samo hrabre vojnike. Pomislih, kako je i meni Uzvišeni Gospodar, dao jedan od težih.

I bijah Mu zahvalan!

Moj prijatelj, hadžija, redovno je navraćao. Uvijek u obavezi više, đahkad i sam nije se osjećao dobro, ali s vjerom, donosio bi onaj isti zavežljaj i svaki put bi ponovio istu rečenicu kao one prve noći, kad je bahn'o.

-Nemoj da zaspim a da tebi i tvojima šta usfali. Nemoj, Allaha ti!

I svaki put me sokolio, kako će to sve biti dobro.

-Ne umire se, prijatelju moj, od bolesti, nego od smrti. A smrt nije bolest. Ona je samo znak da je potrošena nafaka. Ali samo na dunjaluku. Valja ići tamo! Na ahiret!

Samo kad? Eee, to samo Allah zna. A do tog časa valja nam nositi poštu koju nam Allah odredi. Nekima zapadne da nose onu „dobra“ a nekima onu „zla“. Svaki put pribrano i poistiha govorio je, kao ašiklija pod pendžerom da ne probudi ukućane a opet razgovjetno da ga čuje, ko ga treba čuti.

Ja sam ostajao gledajući za njim i držao zavežljaj, uvijek istim stiskom prstiju, kao dijete koje prvi put dobije šećerlamu pa je kuša jagodicama. Znajući, čim dospije u usta, da će se brzo istopiti.

Bolest se povlačila kao snijeg pred suncem, sa nakupljenim tragovima nečisti, i sve više su odzvanjale riječi mog prijatelja, hadžije.

-Biće to dobro, ako Bog da! Da'će Dragi Allah!

Kuća je ponovo osjetila dodir ženske ruke. Sve je nalikovalo na one ramazanske akšame kada se mirisi jemeka utrkuju po ćoškovima i odbijaju o duvarove pa zastanu u nosnicama postača. Noći više nisu bile nikako duže od sna. Ustajao sam na rani sabah i nisam se sjećao da li sam šta usnio. Sve češće bih išao za suncem gore na Smetove, sporim koracima, udvoje. Umjesto onih crnih misli, što bi se redale kao ptice na žici, na lice je slijetao osmjeh. Kahva, koju redovno pijemo nakon sabah namaza, sve mi je više mirisala na čaj od papaje. Onaj isti čaj, koji je u zavežljaju, mjesecima, skoro svake hefte, donosio moj prijatelj, hadžija. Insan!

 

Allah mu se smilovao!

Detalji
Slike
Aktuelno
Kahrimanovići uzgajaju patlidžane dvokilaše
Sep 19
Maglaj | Autor: Nejra Bradarić
U jednom malom povrtnjaku u Maglaju, površine svega 20-tak kvadrata, Esad i Suada Kahrimanović uzgajaju povrće...
Miris halve u našem domu najavljuje dolazak ove mubarek noći
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Nova hidžretska godina za muslimane znači novi početak i nadu da će ova godina biti bolja i plodonosnija od...
Dobar način promocije i zarade za udruženja žena
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Zadruga „Sloga-Zavidovići“ u okviru projekta „Pet dana sajma, turizma i inovatorstva“,...
Naša hrana je zdravija od uvozne
Sep 19
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
U organizaciji Saveza udruženja organskih proizvođača “Organsko Federacije BiH” u centru Zenice, na Trgu...
Niz kreativnih aktivnosti za djecu i odrasle
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Zenički Dom mladih nudi raznovrsne programe za zabavu, rekreaciju, socijalizaciju, edukaciju, te instruktivno učenje....