... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Sjedio je u svojoj kancelariji i razmišljao o tome, zašto se Pjesnik ni danas nije pojavio.

„Jesi li ga ti vidio?“, pitao je uposlenika koji mu je upravo ušetao u kancelariju.

„Nisam, zašto?“

„Ne dolazi već treći dan, zvao sam ga, ali me prebacuje na govornu poštu.“

„Pjesnik će živjeti više od devedeset godina. Živjet će i kada svi drugi umru“, rekao mu je uposlenik, tapšući ga saosjećajno po ramenu. 

Ušao je u kancelariju da direktoru pokaže neke stvari koje je pronašao, ali je odustao od namjere vidjevši ga tako potištenog. Pa on ga je razumio njegov odnos prema Pjesniku, jer i sam je izgubio oca prije dvije godine. A njihov odnos je bio baš to.

Snijeg je već prekrio cijelu ulicu i grad. Neka stabla su još zadržala lišće, ali bila su zaleđena. Sunce se isto kao ni Pjesnik nije danima pomaljalo kroz maglu i smog. Ovo vrijeme ga je podsjetilo na prošlu godinu kada je Pjesnik otišao u Beč, a on mislio kako se ovaj ubija sam. Bio je siguran kako će na stolu zateći flašice od lijekova. Praznu čašu domaće rakije, ni sa jednom kapi prosutom po stolu. Razgovarali su o tome, svakog dana kada ga je Pjesnik posjećivao u kancelariji. Govorio je da će živjeti dokle Bog da, ali uvijek je bilo nešto što bi se moglo dogoditi u budućnosti. On je uzimao zdravo za gotovo da će on biti nazočan i da će se upriličiti neka vrsta obredne svečanosti kada Pjesnik bude umirao, pa ipak on mu je bio metafizički otac. Muzika. Posloženi jastuci i stolica privučena uz krevet da ga može držati za ruku. O dvije stvari nije mislio, o Pjesnikovoj krajnjoj netrpeljivosti prema ceremonijama svake vrste i o tome kakav će teret to sudjelovanje biti njemu. S pitanjima koja će se postavljati, mišljenjima koja će se iznositi, opasnosti u koju će se dovesti kao pomagač u tom činu. Kad je to ovako izveo, sveo je ono što je vrijedno prikrivati na najmanju moguću mjeru. U mislima je tražio poruku. Što je mislio da će pisati? Nisu mu trebale upute. Svakako mu nije trebalo objašnjenje, kamoli isprika. Oproštajno pismo nije mu moglo reći ništa što već ionako ne zna. Čak i na pitanje: 

„Zašto tako brzo?“, mogao je i sam dokučiti odgovor. 

Razgovarali su, zapravo je Pjesnik više govorio, o pragu nepodnošljive bespomoćnosti ili boli ili gađenja nad samim sobom i svijetom oko njeg i kako je važno prepoznati taj prag, a ne skliznuti preko njega. 

„Prije, radije nego poslije“, rekao je u jednom od razgovora. 

Tablete su ga vjerojatno uspavale, krišom mu oduzele sve funkcije pa nije bilo mrtvog pogleda ni zgrčenih udova. Usta su mu bila malo otvorena, ali suha. Njegove oči su bile zatvorene i obrve su mu padale skroz preko očnih kapaka. Sada u mislima, nakon što ga je našao mrtvog, sada mu je bilo jasno da su propadanje i rasap nadvladali i usne su mu duboko upale. Lice je bilo bezizražajno, ostarjelo i djetinjasto. Dlake u nosu i ušima bile su kao mrtvački pokrov koji je izrastao prije vremena i sad se savršeno stopio sa smrću. 

Bolest je nastupala na tri razna načina. Jedan je zahvatao šake i ruke. Prsti su trnuli i postajali glupi, stisak nezgrapan, a onda i nemoguć. Ili su prvo slabjele noge, stopala su se spoticala, a onda odbijala podići se na korak pa čak i samo prekoračiti rub tepiha. Treći i vjerojatno najgori napad usmjeravao se na grlo i jezik. Gutanje je bilo nepouzdano, usplahireno, drama s gušenjem, a govor se pretvarao u zgrušani tok naporno zahtjevnih slogova. Bolest je uvijek pogađala mišiće kojima upravljamo svojom voljom, i to je isprva zvučalo kao manje od dva zla. Nema zatajenja srca ili mozga, nema pogrešno odaslanih signala niti zlobnih prekrajanja osobnosti. Vid, sluh, okus, opip i, najbolje od svega, inteligencija, svi čili i snažni kao uvijek. Mozak zauzet nadziranjem gašenja vanjskih sustava, zbrajanjem grešaka i zaliha koje se iscrpljuju. Pa zar ta smrt za Pjesnika nije najbolje, mislio je u glavi.

Svejedno, kako god umro, nije mogao vjerovati da mu ipak nije poželio još nešto reći. Pogodilo ga je to napuštanje, osjetio se kao odlomljenja grana sa stabla koje više ne postoji. Ipak, za svaki slučaj, prvo je pregledao pod, zatim u ladice ormara. Zatim ispod njegovih papuča i u papuče. Rastresao je stranice knjiga koje je Pjesnik čitao u posljednje vrijeme. Ništa! 

U mislila je dalje počeo prekapati posteljinu. Uhvatio se kako prekapa po džepovima Pjesnikova kućnog ogrtača, koji je visio na unutarnjoj strani vrata spavaće sobe. 

Ali zašto je siguran da je poruku napisao i negdje stavio?

Policajci koji su bili s njim, gledali su ga prestrašeno.

„Hoćete li sjesti?” pitao je jedan od njih.

„Znam da ste se na neki način pripremali za ovo jer Pjesnik je bio star, ali ipak, kad god se dogodi, čovjek nikad nije spreman“, rekao je drugi.

„Dobro sam“, odgovorio im je.

„Naravno da jeste.“ 

"Ne znam što mi je.“ 

„Šok.“, rekao je policajac. 

Džep pidžame. Jedino kamo mjesto gdje nije tražio poruku, mislio je. Bio je potpuno u svojim mislima, kada su se otvorila vrata. 

„Ugasio sam mobitel i nisam znao kako se pali“, rekao je Pjesnik, sjajnih i već pjanih očiju.

Isprva šok od kojeg mu je mučno. Zatim divljenje što vidi Pjesnika živog. A onda mir zbog života koji i dalje protječe i kroz njegovo tijelo, ne samo Pjesnikovo.

Detalji
Slike
Aktuelno
Kakanjce će zabavljati domaći bendovi
Dec 12
Kakanj | Autor: admin
Doček Nove godine u Kaknju, kako najavljuju - nastupiće najbolji, a naši, kakanjski: Novogodišnja...
Zajedno mogu sve, uprkos invaliditetu
Dec 12
Kakanj | Autor: Elmedin Bašić
Bračni par Almin i Merjema Mašić iz kakanjskog naselja Brnj, su vrijedni mladi ljudi koji su zasnovali bračnu...
Blagdan Svetog Nikole u Zenici
Dec 12
Zenica | Autor: admin
Prošle sedmice su vjernici katoličke vjeroispovijesti obilježili blagdan svetog Nikole. Tada se darivaju djeca...
U ponedjeljak koncert Jelene Tomašević
Dec 12
Zenica | Autor: admin
Zenički Cabaret club i ove zime organizuje „Winter fest“ na kojemu će se predstaviti brojni umjetnici iz...
Voljela bih da neko cijeni moj trud
Dec 12
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
Visočanka Irma Vranić (24) je nedavno na Svečanoj promociji diplomanata i magistranata u Sarajevu dobila priznanje...