... 61 godina sa vama
Priče sa konkursa

Piše: Edin Ibreljić

Sadržaj koverte pristigle na adresu Muhammedove kuće, na zapadnoj obali njegove rodne zemlje – Palestina, izgledao je ovako:

“Poštovani gospodine Muhammed Khader,

Izraelska vlada uvidom u novi registar napravljen 2013. godine nije pronašla vašu kuću sa urednom dokumentacijom. Na spisku dokumenata ne postoji, niti je ikada pristigla vaša građevisnka dozvola. S obzirom da se nalazite na teritoriju države Izrael, shodno zakonu o ilegalnoj gradnji i presudi izraelskog suda, dužni smo vašu kuću ukloniti dana 15.5.2014. godine. 

Nemate pravo na žalbu. Odluka suda je konačna.”

Pismo Muhammed Khader nikada nije pročitao. Stiglo je samo sat vremena nakon što je izašao iz kuće. Poginuo je od izraelske granate zajedno sa svojom suprugom Halimom, dan prije rušenja kuće u srijedu predvečer, dok su šetali duž zapadne obale. 

U kući su ostavili osmogodišnjeg Husseina. Spavao je mirno, bezbrižno noć uoči četvrtka. Možda je zaspao sa mišlju da će ga majka pomilovati po kosi, da će ustati i da će ga babo otpratiti do škole, pa će se vratiti kući, igrati s prijateljima...

Četvrtak ujutro. Tlo ispred kuće Khaderovih se trese, podrhtava. Po ispucaloj zemlji i kamenju, pokojoj travci, prelaze čelične gusjenice ogromne mašine. Zvuk motora koji pogoni mašinu se širi na sve strane. Prozorska stakla na kući se tresu. U kući, u Husseinovoj sobici, sa drvenog ormara koji se ljuljao poput tanke grane na jakom vjetru, sa police mahom padaju knjige na iranski tepih. To su bile Husseinove školske knjige, Muhammedove koje je čitao navečer, većinom od Khaleda Husseina, po kojem je sinu dao ime i jedan primjerak svetog pisma muslimana – Kur’an. I on je pao na tlo.

Husseina su zvukovi udaraca knjiga o tlo probudili. Nije odmah shvatao šta se događa. Očekivao je da će vidjeti mamu i babu. Pitao se gdje su oni. Počeo je da plače. Kroz suzne oči i pomalo prašnjav prozor ukazala mu se slika koja će mu se duboko urezati u njegovu svijest. Muškarac, krupan, u tamnozelenoj vojničkoj uniformi, sa ponegdje svijetlijim šarama, tamnozelenim prslukom i šljemom iste boje, trakom na ruci na kojoj je bila oslikana bijela zastava sa plavom zvijezdom, sastavljenom od dva suprotno okrenuta trougla, s puškom u ruci uperenoj u prozor te iste kuće, stoji pokraj ogromne žute mašine sa željeznim produžetkom na čijem je vrhu obješena o užetu velika kugla. Vidio je Hussein i ranije ovakve prizore samo nekoliko desetina metara od njegove kuće, kad bi išao i vraćao se iz škole. Možda nije bio ni svjestan da će se razdaljina smanjiti, da više neće biti susjednih kuća koju će izraelske vlasti rušiti, da će ostati još samo ta njegova. Njemu jedina. 

Uplakan, još obučen u pidžamu, istrčao je ispred kuće. Bio je licem u lice okrenut ka vojniku, koji je uperio pušku pravo u njega, golorukog. Vojnička ruka kojom je držao pušku je bila gruba, dvostruko veća od dječačke. Pogledi su im u jednom trenutku zastali. On, vojnik, svjestan dječakove nevinosti, pokušava zabaciti u tamni kutak svijesti svoju savjest, opravdava drhtavu ruku, čiji kažiprst stoji priljubljen na okidaču puške uperene u dječaka nametnutom mišlju, pokvarenom ideologijom da će dijete neprijatelja odrasti i postati neprijatelj, prepreka za velike ideje, stvaranje velike državne tvorevine, svetog carstva, koje Bog odredi samo za jedan narod. Trenutak ga dijeli od ubistva nevinog dječaka. Lijevom rukom briše znoj sa čela. Desnom, drhtavom, čuva jakim stiskom pušku bojeći se da mu ne ispadne. Ubiti nevinog dječaka, još nezrelog, ni dlake još nema na bradi, prekršiti i Božiju zapovijed vlastite vjere: ne ubij! Poslušati naređenje nadređenih slijepo izvršavajući komande, podrediti se ideologiji da cilj opravdava sredstvo, da sve što se nađe na putu stvaranja svetog carstva treba ukloniti. U trenutku mu prolazi misao, ljudska misao, da je to samo dijete. Uplakano, nevino dijete. Pogleda čistotu njegovih suza, sitno dječačko tijelo i bjelinu ruku...

Spušta pušku prema tlu. Ne, ne može to učiniti!Lice mu drhti, užurbano trepće, udisao je i izdisao sve brže i brže. Spušta se u čučeći položaj, za trenutak obara pogled ka tlu, spušta pušku na zemlju, pridržava se i rukama da ne padne. Ali.... najednom mu prohuja misao kroz glavu da je on vojnik, da mora stameno stajati pred neprijateljem. Samo gdje je neprijatelj s druge strane? Gdje je vojnik, muškarac? Ispred njega je uplakano dijete čiju će kuću za par minuta srušiti ogromna mašina.

Ponovo ustaje. Ispravlja se skroz. Okreće se prema kabini mašine u kojoj sjedi njegov drug. Diže pušku prema njemu:

„Brže! Jel’ to borba za našu svetu zemlju? Hajde ruši! Sve ruši! Ruši nebo ako treba! To je naređenje! Jel’ te strah dječaka?! Ruši i njega! Nije ukopan u zemlju. Sve, sve ruši!“

Vojnik u kabini poslušno klimnu glavom, rukom povuče ručicu i mašina se pokrenu prema kući. Drobi kamenje pod gusjenicama, savija travke, diže prašinu. Željezna kugla se poče dizati i uzimati zamaha. Hussein otvorio usta, raširio oči, lice mu poprimi sasvim nove crte, izražavale su čuđenje, želju za spasenjem ognjišta, očekivanje nemogućeg da kuća izdrži udar, da ne razbije kugla njegova sjećanja na majku i babu, njegovo dojenje toplog majčinskog mlijeka, prve korake po hodniku, njegove priče i uspavanke koje mu je babo svaku noć pričao, njegove autiće i bagere s kojima se igrao, i sobu njegovu – svijet njegov. Da ne razbije željezna kugla njegovo djetinjstvo prerano i od njega napravi čovjeka željnog doma, roditelja, svoga ognjišta i pravde. 

Gotovo je. Kugla udara u tamnožuti zid palestinske kuće. Ciknuo je prozor i razbio se u paramparčad. Razbilo se Husseinovo djetinjstvo. Na momenat se kugla zadržava u zidu a onda se poče izvlačiti ostavljajući za sobom veliki otvor. Nemajući oslonca, cigle iznad otvora počeše padati jedna po jedna na tlo. Odzvanja udarac svake cigle o tlo u ušima izraelskog vojnika, u ušima palestinskog dječaka, u ušima cijeloga svijeta. Kuća Khaderovih se ruši. Kugla udara ponovo i vraća se u zrak i ponovo udara i sve tako, redom. Hussein ne može da stoji više mirno. U njemu se budi osjećaj da sačuva svoj krov, svoje igračke, svoj svijet. Dobija snagu, prsa mu se šire, čistim rukama svojim će da odagna svo zlo od svoje kuće. On će da ih otjera, malehan, makovo zrno, on će.... on će....

Iznenada dotrčava do kuće, uzima otpalu ciglu koja jedva da staje u njegove ručice i koju jedva drži. Pritrča do izraelskog vojnika bez straha, ljutito ručicama zamahnu i baci ciglu na vojnika. Pogodila ga je u potkoljenicu. Vojnik osjeti blagu bol. Ponovo nišani na dječaka, priljubljuje kažiprst desne ruke na okidač puške. Pogleda mašinu, srušenu palestinsku kuću pa dječaka koji mu sada već, eto, nanese i bol. Sada ima opravdanje za svoju savjest.

Da li je pucao?

Detalji
Slike
Aktuelno
Kahrimanovići uzgajaju patlidžane dvokilaše
Sep 19
Maglaj | Autor: Nejra Bradarić
U jednom malom povrtnjaku u Maglaju, površine svega 20-tak kvadrata, Esad i Suada Kahrimanović uzgajaju povrće...
Miris halve u našem domu najavljuje dolazak ove mubarek noći
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Nova hidžretska godina za muslimane znači novi početak i nadu da će ova godina biti bolja i plodonosnija od...
Dobar način promocije i zarade za udruženja žena
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Zadruga „Sloga-Zavidovići“ u okviru projekta „Pet dana sajma, turizma i inovatorstva“,...
Naša hrana je zdravija od uvozne
Sep 19
Zenica | Autor: Elmedin Bašić
U organizaciji Saveza udruženja organskih proizvođača “Organsko Federacije BiH” u centru Zenice, na Trgu...
Niz kreativnih aktivnosti za djecu i odrasle
Sep 19
Zenica | Autor: admin
Zenički Dom mladih nudi raznovrsne programe za zabavu, rekreaciju, socijalizaciju, edukaciju, te instruktivno učenje....